toronto sunshine

Ja sam birthing coach!!

Svaki dan nestripljivo ocekujem telefonski poziv s instrukcijama da odmah krenem u tu-i-tu bolnicu, pravac maternity ward.

Moja najbolja prijateljica ocekuje drugu bebu i ja sam njen birthing coach. Ne znam bas kako bi se to prevelo na hrvatski, nesto kao trener za poradanje, u principu znaci da cu ja prisustvovati radanju bebe. Ne mogu vam opisati koliko sam uzbudena, jedva cekam!!

Mozda cete se pitati kako to da je mene pitala. Pa ovdje po kanadskom sistemu svaka zena tijekom poroda ima pravo da uz sebe ima dvije bliske osobe koji nisu clanovi doktorskog tima. Moja prijateljica A je izabrala muza i njenu mamu, ali sve se izkompliciralo da bi na kraju bila samo ja.

Moja A je brazilka i njeni roditelji zive u Brazilu. Dogovorila se s mamom da dode u Toronto pocetkom studenog, ali mama je zavrsila na operacijskom stolu sa slomljenim zglobovima u objema rukama. Prosli tjedan se uzbudeno spremala za put u Toronto, i obavljala kupovinu. U svoj toj zurbi i uzbudenosti parkirala je auto na cesti i krenula da prede cestu, kada ju je lupio gradski autobus. Zena mora da ima devet zivota jer je "samo" zavrsila s malo jacim potresom mozga i slomljenim zglobovima u objema rukama. Sada se osjeca dobro, ali ne smije da putuje dok kosti ne zarastu jos nekih mjesec dana, a beba ce vec biti rodjena, znaci mama/baka odpada kao birthing coach.

Od A muz cisto sam sumnjala da ce da bude prisutan. Kada im se rodila prva beba on je bio uz A., ali su na kraju medicinske sestre imale vise posla s njim posto se covjek onesvjestio. Od tog silnog uzbudenja, pomijesanog sa strahom (ne znam bas cega), samo se srusio. Zamislite samo tu scenu, vi se poradate, muz stoji uz vas i ohrabruje vas kad odjednom lezi na podu i ne mrda. Pitala sam A sta je pomislila kada ga je vidjela tako, kaze samo ih je pitala da li dise, kada su sestre potvrdno odgovorile, rekla im je da ga puste "da spava". Pouceni proslim iskustvom odlucili su da ce on biti s njom sve do pred sam kraj, a onda ce izaci iz sobe i cekati dok se beba ne rodi.

I tako sam na red dosla ja. Pitala me je da li ce mi biti neugodno posto ja jos nemam djecu. Znam da nece, rodenje djeteta je nesto najljepse sto se moze dozivjeti i ne mogu vam opisati koliko sam ponosna i uzbudena da je mene izabrala. Drzati cu je za ruku, brisati oznojeno celo, duboko disati, zajedno s doktorom i sestrom bodriti je i vikati "push, push, push" i "go, go, go", zajedno cemo se smijati i plakati od silnog veselja, i sve ostalo sto ide uz porod! I jos nesto, ja cu i prerezati pupcanu vrpcu! :)) yes

Okay, ja sam sve to izplanirala u mojoj glavi, priznajem malo vise idilicno. Jedina mi je zelja da porod prode u najboljem redu i da su i mama i beba zdrave (i nadam se da i ja ne padnem u nesvijest)! ;)

Znam da na blogu ima mnogo mama, pa bi vas molila ako imate koje savjete za amatersku babicu da ih napisete smijeh
Thank you, much appreciated... xoxo

Zastrasujuce rijeci - rak dojke

Vec duze razmisljam da li da napisem post o tome ili ne. Posto je ovaj blog i neka vrsta izpusnog ventila ipak sam odlucila da si olaksam.
Ja nemam rak dojke, ali ima ga moja teta.

Moja teta je jedina rodbina koju imam u ovoj dalekoj zemlji, ona je vise nego teta, gledam na nju kao na moju kanadsku mamu. Ona je stvarno divna osoba, jednostavno zraci dobrotom, i zato mi je jos teze razumijeti zasto mora prolaziti kroz sve ovo, ali kao sto nas zivot uci bolest ne bira.

Sve se desilo vrlo brzo. Prije mjesec dana otisla je na rutinski pregled koji ukljucuje i memogram. U Kanadi nakon 45 godine zenama se preporucuje da svake druge godine idu na pregled memogramom (za one koji ne znaju memogram je rendgen masina za snimanje dojki). Nakon tri dana poslali su nalaz njenoj doktorici sa zahtjevom da ponovno dode za magnification (uvecanje) i biopsy. Vec onda smo znale da nesto nije u redu, ali nadale smo se da opet nije bas najgore. Teta je otisla na drugi pregled gdje su joj izvrsili biopsy. To je bilo u srijedu, i u petak su poslali rezultate njenoj doktorici - the growth is malignant, carcinoma, rak.

Iako je znala da je to jedna od mogucnosti, kada je cula te rijeci bila je sokirana. Nazvala me je i samo rekla "It's not a good news". Ona je plakala, ja nisam, vjerovatno zbog soka i mislila sam ako se i ja razplacem biti ce joj jos teze. Izplakala sam se tu noc, nisam spavala.

Iduci tjedan, pregled kod specijaliste, oncologist u Cancer Clinic. Doktor ohrabrujuce govori, ovo je pocetak, boriti cemo se zajedno dok ga ne savladamo. Tumor je 1.3 cm, u sredini desne dojke. Kaze da je u prvoj fazi posto je manji od 2 cm, ali je invasive, sto znaci da je tumor prerasto iz jednog mljecnog kanala i poceo se siriti. Ne zvuci dobro, ali uhvacen je na vrijeme. Doktor govori o dvema opcijama, ali oba dvije opcije ukljucuju operaciju. Prva operacija je lumpecotmy - tumor i zdravo tkvio sto okruzuje tumor se izvade, i nakon toga slijedi radijacija. Druga operacija je mastectomy - cijela dojka se uklanja. Uz prvu i drugu operaciju postoji jos jedan zahvat, biopsija limfnih cvorova. Limfni cvorovi koji se nalaze izpod ruke se testiraju da li su maligni ili ne.

Teta je izabrala drugu operaciju, mastectomy, s nadom da ce izbjeci radijaciju. Operacija je bila prosli cetvrtak. Dosle smo u bolnicu u 8:30 u jutro, bio je jako dug dan, nismo izasle do 9 na vecer. Da, uklanjanje dojke je u jednom danu, ne ostaje se u bolnici.

Prvo na redu je bila nuklearna medicina. Tu su joj ubrizgali radioaktivne izotope u dojku i pod skenerom utvrdili koji je limfni cvor najblizi dojci. Taj se limfni cvor odstrani tijekom operacije i testira da se vidi da li je malignant.

Kada je to zavrsilo preostalo je cekanje u pre-op odjelu. Pre-op je ogromna soba koja je pregradena panoima. Pacijenti koji cekaju na red za operaciju leze u krevetima i prikljuceni su na IV. Dozvoljeno je blizoj obitelji da bude sa pacijentom dok nije njihov red za operaciju. Ja sam sjedila pored tete cijele vrijeme. Nije joj se bas pricalo, dremala je. Ja sam pokusavala citati knjigu. Mogu vam samo reci da sam vidjela svasta, i da sam stvarno zahvalna sto sam zdrava.

Tetin red je dosao u 5 sati. Malo se bojala, uhvatila je nervoza, ali kirurg je dosao popricati s njom (i sa mnom) i objasnio je ponovno sve o operaciji i sta se desava nakon operacije.

Operacija je trajala 1:45, ja sam cekala u cekaonici. Kirurg je izasao i rekao da je sve proslo u redu, da izgleda zadovoljavajuce i da je izvadio jedan limfni cvor (prije operacije je rekao da ce izvaditi 5, okay, to mora da je dobar znak). Vidimo se za dva, tri tjedna kad pathology results are back.

Prosao je jedan tjedan. Teta se dosta dobro osjeca. Izvadili su joj onu cjevcicu sto je imala ispod ruke da bi se sprijecila infekcija. Medicinske sestre su dolazile svaki dan. Danas je bio zadnji dan da su dosle. I sada cekamo, nadamo se da ce rezultati biti iduci tjedan. Nadamo se da se rak nije prosirio u limfne cvorove. Nadamo se da nema drugih metastaza. Nadamo se dobrim vijestima.

Ako procitate ovaj post zamolila bi vas da napravite nesto za sebe - pregledajte si grudi. Ako ne znate kako, otidite lijecniku i pitaje ga/nju. Kazite i drugim zenama koje poznajete - majkama, bakama, tetama, prijateljicama. I ako imate preko 45 godina obavezno idite na memogram, ako vas doktor odbije inzistirajte, to je vase pravo i vase zdravlje. Listopad je Breast Cancer Awareness mjesec, volila bi kada se takva obljetnica nebi obiljezavala jer to bi znacilo da ta bolest vise ne postoji.

Tri francuska filma koji vas nece ostaviti ravnodusnima

U zadnje vrijeme nema bas toliko dobrih filmova, svi cekaju kraj mjeseca da pocnu prikazivati interesantnije filmove normalno pred sezonu najvecih filmskih nagrada Golden Globes i Oscars. Posto obicno gledam 3-4 filma na tjedan trenutno pregledavam filmove koji su me dirnuli i ostali mi u pamcenju.
Moj filmski ukus jednom rjecju je eclectic. Volim gledati filmove, sve zanrove osim horror filmova, i ne nije zbog straha vec zbog dosade. Ama bas svaki horror film je too predictable, s izuzecima japaskih horror filmova, Japanci su pravi majstori horora thumbup
Na zalost filmovi koji izlaze iz Hollywooda nisu vise tako interesanti, manje vise svi su replike nekih starijih filmova. Srecom ostatak ne-Hollywoodskog svijeta jos uvijek upotrebljava svoju mastu i proizvode predivne filmove. U Kanadi svi filmovi koji nisu proizvedeni u Sjevernoj Americi nazivaju se foreign films, iskreno meni su bas ti najdrazi. Izdvojila sam tri francuska filma za koje mozda niste culi, a ja smatram da ih svaki filmoljubac treba pogledati.

"I've loved you so long" je prica o dvema sestrama koje se pronalaze nakon 15 godina i pokusavaju ponovno biti sestre. Jedna sestra je provela tih petnaest godina u zatvoru odsluzujuci kaznu za nepomisljivo ubojstvo, dok je druga gradila naoko uspjesan zivot. Film je pun emocija, s predivnim glumicama i pricom o kojoj cete duze razmisljati. Potrebne su papirnate maramice.

"The diving bell and the butterfly" je isitinita prica o vrlo uspjesnom francuskom businessman-u koji prezivljava mozdani udar, ali ostaje podpuno nepokretan. Jedno oko mu nije paralizirano i na taj nacin pocinje komunicirati. Iako zna da su mu dani odbrojani, ne odustaje vec odlucuje napisati memoare diktirajuci slovo po slovo. Nevjerovatna zivotna prica. I za ovaj film su potrebne papirnate maramice.

"Tell no one" je odlican old style thriller, bez specijalnih efekata. Do kraja filma necete znati who's done it. Really, really good!

Nuit Blanche Toronto 2009

Nuit Blanche, univerzalno prevedeno sleepless night (noc bez spavanja) i ove godine je posjetilo preko milion ljubitelja moderne umjetnosti. Ova moderna izlozba zapocela je u Parizu 2002 s ciljem da moderna umjetnost postane sto dostupnija masama. 2005 Pariski organizatori kontaktirali su grad Toronto i pozvali ih da i oni sudjeluju u ovoj manifestaciji. Prvi Nuit Blanche u Torontu se odrzao 30 rujna, 2006. 425,000 posjetitelja preplavilo je ulice Toronta na kojima je svoje radove prikazivalo vise od 400 umjetnika. Svake godine ova manifestacija postaje veca i bolje organizirana, a broj posjetitelja raste. Ove godine je 4. Nuit Blanche, ima 130 bezplatnih izlozbi koje su podjeljene u tri zone u centru grada, izlozbe pocinju u 6:55pm i traju do zore, nekih 12 sati.

Mnogo umjetnickih instalacija su na otvorenim prostorima i treba se dobro obuci, ali isto tako vecina muzeja i galerija otvore svoja vrata da bezplatno mozete odkriti tajne moderne umjetnosti. Jos jedna odlcna stvar kod organizacije da je kod svake umjetnicke instalacije najmanje jedan kurator koji ce vam objasniti o cemu se radi. Toronto Nuit Blanche ima odlican website s dobrim sugestijama sto vidjeti i kako najbolje izplanirati vasu sleepless night.
Moderna tehnologija i moderna umjetnost idu ruku u ruku, pa je pored svake instalacije ovakav ili slican simbol.

Slikate ga s iPhone ili BlackBerry i kroz Night Navigator (GPS) reci ce vam sve o toj umjetnickoj instalaciji.

Toronto i Pariz nisu jedini gradovi koji odrzavaju Nuit Blanche, tu su jos Brussels, Rome, Bucharest, Riga, Madrid, La Valette, Tokyo, Montreal, Leeds, San Francisco, New York, Miami i Chicago. Bilo bi dobro da se barem jedan hrvatski grad pridruzi ovoj listi. yes

Mala plesacica

Ova malena stvarno zna "how to shake it". Uzme je par sekundi da se zagrije, a onda wow! Pogledajte i sami:

xoxo

The World Needs More Canada - Terry Fox

Odlucila sam napisati nekoliko postova o ljudima koji su vlastitim akcijama i idejama stvorili modernu Kanadu. Za neke ste mozda i culi, ali mislim da vrlo malo ljudi u Hrvatskoj zna za njih. Necu ih napisati sve odjedanput, vec povremeno pod naslovom "The World Needs More Canada" i ime osobe. So here we go:

Terry Fox

Terrance Stanley Fox je roden 28. srpnja 1958 u Winnipegu. Roditelji ga se sjecaju kao vrlo veselog, vrijednog i upornog djecaka. U srednjoj skoli Terry se razvio u odlicnog atleticara s lakocom svladavajuci sportove kao sto su plivanje, baseball, nogomet, rugby i kosarka. U ozujku 1977 Terry-jev zivot se drasticno mjenja. Pocelo je s bolovima u desnom koljenu, da bi doktori potvrdili da Terry ima osteogenic sarcoma, zlocudni tumor koji omeksava kosti. Da bi zaustavili sirenje raka, doktori su amputirali Terryevu nogu 15 centimetara iznad koljena. Vecinu nas to bi dotuklo, ali ne Terrya. Vrlo brzo Terry je naucio hodati s umjetnom nogom i poceo se boriti za vlastiti zivot. Nakon tri godine uspjesnih terapija Terry je odlucio pretrcati Kanadu od atlantske to pacificke obale. Inspiracija su mu bili svi oni pacijenti koje je upoznao za vrijeme vlastitog ljecenja, koji su se hrabro borili protiv opake bolesti, kao i oni koje je bolest pobijedila. Cilj Terryevog maratona koji je nazvao "Marathon of Hope" (maraton nade) je bio edukacija kanadana o toj opakoj bolesti i prikupljanje dobrotvornih priloga za znastvene svrhe, prvenstveno istrazivanje raka. Terry je skromno izjavio da mu je cilj da svaki kanadanin donira $1, racunajuci tadasnju kanadsku populaciju, total bi iznosio malo vise od $24 miliona.

Terry je zapoceo svoj maraton u St. John Newfoundland 12 travnja 1980. Prije pocetka maratona Terry je umocio desnu (amputiranu) nogu u atalantski ocean izjavivsi da ce isto uciniti u pacifiku kada stigne u Victoriu British Columbia. Natocio je dvije vece boce s vodom iz atlantskog oceana planirajuci jednu zadrzati kao suvenir a drugu izprazniti u pacifiku i natociti je vodom iz pacifickog oceana.

Terry je planirao trcati 42km dnevno, sto do tada nitko u njegovoj kondiciji nije probao niti postigao. Bez ikakvih problema Terry je prosao kroz Atlantsku Kanadu i Quebec, i sve vise se pocelo pricati o ovom mladicu i njegovom nevjerovatnom poduhvatu. Nakon predjenih 3,523 km Terry je trijumfalno stigao u Toronto 11 srpnja 1980. Docekan je kao heroj, ljudi su preplavili ulice cekajuci da Terry prodje, navijajuci i podrzavajuci ga.

Na zalost Terry nikada nije zavrsio svoj maraton. 1. rujna 1980 nakon 143 dana i 5,373 predjenih kilometara Terry je morao odustati, doktori su pronasli jos jedan tumor, ovaj put u njegovim plucima. Do tada cijela nacija je znala za Terrya i njegov cilj, i svi su zeljeli pomoci Terryu da ostvori svoj san. Jedna televizijska kuca organizirala je nacionalni teleton i u jednom danu skupili su preko $10.5 miliona dobrovoljnih priloga. Do veljace 1981 skupljeno je preko $24 miliona i Terryev san da sakupi $1 za svakog kanadana je ostvaren.

Terry je umro 28 lipnja 1981. Cijela nacija je zalila za ovim nevjerovatnim mladicem. Tadasnji premijer Pierre Trudeau obracajuci se kanadskom parlamentu ovo je rekao o Terryu:

"It occurs very rarely in the life of a nation that the courageous spirit of one person unites all people in the celebration of his life and in the mourning of his death....We do not think of him as one who was defeated by misfortune but as one who inspired us with the example of the triumph of the human spirit over adversity."

Terryev duh i dalje zivi i inspirira nas da nastavimo dalje. Svakog rujna odrzavaju se trke sirom Kanade i preko 60 zemalja u Terryevo ime. Na taj dan skupi se najvise dobrovoljnih donacija za istrazivanje i borbu protiv raka. Do sada je skupljeno preko $360 miliona za borbu protiv ove okrutne bolesti.

Ako jedan mladic moze sve to sam ostvariti i istovremeno inspirirati naciju i svijet, nasim mogucnostima nema kraja. Hvala Terry!

Vampiri mi piju krv na slamkicu

Ne znam da li sam ja jedina osoba kojoj ovaj trend vampira pocinje da smeta, osjecam se kao da mi piju krv na slamku, polako, ali sigurno me iritiraju ! Priznajem da sam multi-media junkie - filmovi, TV, internet ne biram, I like it all! Problem je bilo sta da otvorim/upalim samo o vampirima. I meni su vampiri bili cool, ali sada su svugdje, prezasicena sam s njima. Price o vampirima uvijek su postojale i bile su "in", ali u zadnjih par godina vampiri su izgubili tu svoju coolness i postali over-exposed.

Razumjem ja zasto su vampiri privlacni - svi izgledaju super, they're hot&sexy, misteriozni, ne stare iako imaju po nekoliko stotina godina. Obicno postoji bitka izmedu dobrog i zla izprepletena s ljubavnim jadima glavnih junaka gdje skoro u 99.99% vampire stories jedan je vampir, a druga osoba obicni smrtnik. Isto tako pa skoro bas svi vampiri zive u prekrasnim zdanjima i njihovom bogatstvu nema kraja. Sve sami superlativi, pa kome se nebi svidjelo?! Prava formula za uspjeh!

Sve je pocelo sa knjigama. Ne osvrcem se sada na one knjige i autore koji su postali kultni kao npr. Bram Stoker "Dracula", ili cak Anne Rice i njene "Vampire Chronicles", vec na ove danasnje autore. Zapocelo je s Stephanie Meyer i "Twilight", da bi se ubrzo pojavile i druge knjige "The Southern Vampire Mysteries" (poznatije siroj javnosti kao TV serija "True Blood") ,"Vampire Diaries", "Vampire Academy" itd, itd. U stvari ne znam tocno kronoloski koje serije knjiga su bile prve izdane, ali Twilight je svakako napravio vampire i sve vezano uz njih the latest craziness! Normalno nije stalo na kjigama, vec su sve te popularne knjige u vrlom kratkom roku pretvorene u ne bas kvalitetne filmove, TV serije, video igre.

Znam da iza svih tih "vampirskih" proizvoda su velike korporacije koje su zedne novaca, tako da ce nam jos dugo gurati sve vezano uz vampire, sve dok prodaja ne pocne opadati, ili dok ne pronadju nesto drugo sto je cool i pretvore ga u masovni trend. Meni su vampiri postali over-heated i pretvorili se u pepeo, they're out!

Torba, torbica ili torbetina?

Silazim s tramvaja i promatram dvije zene ispred mene. Jedna se skroz nagnula na lijevu stranu, a druga pak na desnu, izgledaju kao neke bakice s izkrivljenim kicmama, a ne moderne business ladies. Normalno krivci su torbe sto nose na lijevom, u stvari desnom ramenu. Hodam za njima i mislim si, pa sta sve vuku u tim torbama da su tako teske i da su one tako izkrivljene. U taj cas uhvatim odraz sebe u prozoru zgrade u koju ulazim i guess what, i ja izgledam sva izkrivljena! Izgledala sam sama sebi zastrasujuce, kao neka baka od preko 80 izkrivljena od osteoporoze.Normalno odmah sam izpravila ledja, i ukocila se kao da sam progutala metlu, medjutim nakon nekoliko sekundi tezina torbe i sila gravitacije pocele su opet kriviti moja izpravljena ledja. Ulazim u office i jedva cekam da spustim torbu, moje jadno desno rame mi je odmah bilo zahvalno. Nisam imala strpljenja da cekam da dodjem doma pa da onda izkrcim nepotrebne stvari vec sam pocela vaditi sve na radni stol. Tako da sam vam ja danas ovo izvukla iz torbe:
1. stikle - dolazim i odlazim na posao u balerinkama, a za vrijeme radnog vremena nosim cipele s visom petom (i jedne i druge su iste boje of course!);
2. knjiga - idem na posao gradskim prijevozom i uzme me odprilike 45 minuta do sat vremena, pa umjesto da gledam u namrgodjena lica obicno nosim neku laganiju literaturu koja mi pomogne da se izgubim u carobnom svijetu aktualnog mi autora;
3. novcanik;
4. suhe papirnate maramice;
5. mokre maramice;
6. anti-bacterial hand soap (malena bocica);
7. kozmeticka torbica - najosnovnije (mascara, loose powder with brush, moisturizer, clear nail polish, lip balm, lip gloss, maleno ogledalo);
8. blackberry - koliko Mr. Obama voli svog, ja svoj blackberry ne mogu podnjeti. Ako vam sef nudi blackberry bezplatno ili bilo koje slicno cudo odmah recite da vama to netreba jer kad vam jednom to uvale mozete pozdraviti svoju slobodu posto ste im dostupni 24hr sedam dana u tjednu. Da sedam, ne pet! :(( ;
9. mobitel - za privatne razgovore i txting;
10. rokovnik u papirnatom izdanju - skroz je malen, ali neophodno potreban sa svim brojevima i e-mails sto vec imam u blackberry-u za svaki slucaj. to je ono kad vam blackberry "slucajno" zavrsi u WCu, i morate nazvati sefa da mu kazete da ne primate njegove e-mails due to technical difficulties ;)
11. i-pod s "mojom" muzikom;
12. cesalj;
13. kljucevi; i
14. dvije olovke - jedna koju samo ja upotrebljavam, a druga kada me neko pita ako moze posuditi olovku na dugotrajno ne vracanje.
Ha, cetrnajst stvari, i sve i jedna neophodna! Gledala sam tako moje blago na stolu i razmisljala cega se mogu rjesiti, i dosla do zakljucka da mi je sve potrebno i da jednostavno ne mogu nista odvojiti... Prolazi jedna kolegica pored mene i kaze mi da je i ona to napravila neki dan kod kuce (okay, ja nisam mogla cekati da dodjem kuci) i da isto nista nije mogla oduzeti nego je sve lijepo razporedila u dvije torbe, i jednu torbu nosi na lijevom a drugu na desnom ramenu! Hmm, okay, ni to mi bas nije neka solucija jer i dalje vuce isti teret, mozda malo bolje razporeden po tezini, ali u principu isto je. Kada sam konacno dosla kuci, probala sam sve strpati u manju torbu, i stalo je, samo sto je torba izgledala bez ikakvog oblika vec je poprimila oblik stvari koje sam natrpala u nju. Ne znam, mozda je kriva moda pa ove vece torbe, u stvari torbetine sto su "in" mozemo da strpamo mnogo vise stvari nego sto nam je potrebno. Problem je sto su meni sve moje stvari neophodne....

Kanadski zakon mjenja Facebook

Svi smo culi za Facebook, jedan od najvecih social networking sites u svijetu. Samo u Kanadi Facebook ima preko 12 miliona korisnika, a u ostatku svijeta oko 200 miliona. S tolikim brojem korisnika, kanadska vlada se isto tako zainteresirala i odkrila neke stvari koje im se bas nisu svidjele, u stvari koje su protiv kanadskog zakona. Da li znate ako kreirate profil na Facebooku da ga ne mozete nikada izbrisati? Ta opcija ne postoji, mozete ga deaktivirati, ali sve informacije sto ste stavili na Facebook ostaju na njihovom razpolaganju. To je ono sto se ne slaze s kanadskim zakonom. Personal Information Protection and Electronic Documents Act, skraceno PIPEDA postoji od 2000 godine, i tim zakonom stiti se privatnost kanadskih gradana na internetu, sto ukljucuje web, e-mails i sve druge oblike elektronske komunikacije. U zakonu stoji na koji nacin privatne organizacije mogu skupljati, upotrebljavati i izdavati osobne podatke u komercijalne svrhe. Problem s Facebookom je u ovim stavkama:
1. osobne informacije moraju biti skupljane za odredjenu svrhu i ne smiju se upotrebljavati za druge svrhe;
2. osobne informacije se ne smiju upotrebljavati bez korisnikovog znanja i odobrenja;
3. informacije se smiju cuvati na odredjeno vrijeme i moraju se unistiti kada vise nisu potrebne.
Okay, malo legal mumble, jumble, ali to je natjeralo Facebook da promjeni svoja pravila ne samo u Kanadi nego u svim ostalim zemljama gdje se Facebook koristi, znaci i u Hrvatskoj. Facebook se obvezao da ce u iducih 12 mjeseci promjeniti sljedeca pravila:
1. sve igrice, kvizovi i ostale aplikacije stvorene izvan Facebooka, a koji se upotrebljavaju na Facebook, nece imati pristup osobnim informacijama bez odobrenja za svaku posebnu kategoriju koja se nalazi u personalnim informacijama. Prijatelji korisnika imati ce pravo blokirati te iste aplikacije da upotreblljavaju njihove informacije.
2. pojednostaviti nacin deaktiviranja i brisanja profila.
3. upozoravati korisnike da ne smiju koristiti tude e-mail adrese na Facebooku bez odobrenja osoba cija je e-mail adresa.
4. ostavljati, a ne brisati profile osoba koje su preminule da bi njihovi prijatelji i dalje mogli ostavljati poruke.
Ovo je triple win situacija. Vlada sretna jer im ovo podize good image i istovremeno su zastitili privatnost korisnika Facebooka koji nisu bili ni svjesni da su njihove informacije upotrebljavane u druge svrhe bez njihovog znanja, Facebook mjenjajuci svoja pravila stiti sebe zbog mogucih buducih legalnih zavrzlama, a i njima je dobro za image, "cuvaju" svoje korisnike, i na kraju mi, korisnici Facebooka koji nismo ni znali sto nam rade s nasim profilima. Everyone's happy.:))

Glamour girl

Danas su svi entertainment news programi govorili o djevojci na ovoj slici:

Naime u rujanskom izdanju casopisa Glamour Lizzie Miller (djevojka sa slike) se pojavljuje uz tekst o women's body confidence. Njena slika sa opustenim trbuscicom izazvala je lavinu pozitivnih komentara, a urednici magazina bili su iznenadjeni i nespremni na ovakvu reakciju publike.
Lizzie je postala overnight sensation, i svi zele cuti "njenu pricu". Ovdje mozete pogledati intervju s Lizzie na Today show. Smjesno mi je kako je nazivaju plus size, a izgleda potpuno zdravo i normalno. Pocele su i diskusije na raznim forumima da li ova malena slikica polu gole Lizzie predstavlja kraj skeleton modelima. Hmm, cisto sumnjam, ali u medjuvremenu je lijepo vidjeti samouvjernu, zdravu, lijepu zenu kao Lizzie da krasi stranice modnog casopisa.
xoxo